Ovoj zoni pripadaju u okviru jadranske mediteranske provincije razmjerno najtoplije povrsine. Tu vladaju u pravilu kroz najmanje 50 tjedana u godini temperature iznad 5*C, a u ljetnim mjesecima dolazi svuda do dugotrajnije ili kratkotrajnije zege i suse.
Za zimzeleni biljni pokrov ove zone znacajna je u najvecoj mjeri klimazonalna sumska asocijacija Orno-Quercetum ilicis (suma cesmine i crnog jasena), koja u okviru opce mediteranskog reda Quercetalia ilicis, pripada svezi Quercion ilicis. Medjutim, ta je zajednica danas samo na vrlo malom dijelu ovog podrucja razvijena u obliku sume, jer je pod utjecajem covjeka vecinom u vecoj ili manjoj mjeri degradirana. Takvom su degradacijom nastali na najvecem dijelu podrucja razliciti vrlo znacajni trajni vegetacijski stadiji. To su prije svega guste i gotovo neprohodne zimzelene sikare, tzv. makije, koje po svom floristickom sastavu pripadaju takodjer zajednici Orno-Quercetum ilicis (suma cesmine i crnog jasena). Daljnjom degradacijom nastala je iz makija vegetacija tzv. gariga. To su niske, prorijedjene, heliofilne sikare koje sa fitocenoloskog gledista pripadaju posebnoj endemicnoj svezi Cisto-Ericion (red Cisto- Ericetalia).
Na podlozi makije i gariga nizih polozaja, razvijaju se, osobito u juznim dijelovima
podrucja, i najljepse autohtone sume alepskogh bora (Pinus halepensis), dok su
neki garizi visih polozaja prirodna osnova za razvitak endemicnih suma dalmatinskog
crnog bora (Pinus nigra subsp. dalmatica). Pod utjecajem ekstremne degradacije
nastale su iz svih tih suma i sikara napokon vrlo karakteristicne zajednice suhih travnjaka
ili, jos cesce, kamenjarskih pasnjaka koje pripadaju ilirsko-eumediteranskom redu
Cymbopogo-Brachypodietalia.
Osim spomenutih osnovnih vegetacijskih jedinica znacajne su za ovo podrucje jos i razne druge pionirske i antropogene, dobrim dijelom endemicne eumediteranske zajednice koje su razvijene npr. u pukotinama stijena, na tocilima, na slanim podlogama uz obale mora, na ruderalnim stanistima, u stajacim i tekucim vodama i dr.
